Velika svečanost zlatne formule ča-kaj-što

Usprkos svim ograničenjima pandemije krunskog virusa, u Selcima na otoku Braču, 7. kolovoza 2020, uoči 77. godišnjice fašističkog paljenja mjesta, održana je velika i lijepa svečanost obilježavanja 30 godina svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što, koja se danas broji u ključne književne događaje u Hrvatskoj. Štoviše, nije to samo natjecanje odabranika za prestižni Maslinov vijenac i mramornu ploču na Zidu od poezije, već trokratna potvrda vrijednosti hrvatskih narječja, koja čine jedinstvenu tkanicu jezika, proslavljena u književnim djelima  i zabilježena na drevnim spomenicima naše opstojnosti.

Službeni je naziv manifestacije Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska), čime se izravno upućuje na ideju da narod preživljava u jeziku, kulturi i živu slovu te da je uzdizanje prema duhovnim vrijednostima najvažniji poticaj koji valja usaditi dolazećim naraštajima. Podnaslov Baštinski dani znači pak da se čuvanje baštine daje kao zadaća svima nama, koji sudjelujemo u ovom času i vremenu, kao njegovi graditelji i svjedoci.

Sudionici jubilarne tridesete jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što koju je utemeljio pjesnik i diplomat Drago Štambuk

Kulturno dobro

Ideja ovih susreta potječe od Drage Štambuka, uglednog pjesnika, liječnika i diplomata, koji je u svojoj svestranosti također prevoditelj, antologičar, animator, rječotvorac, čovjek odan zavičaju i zavičajnosti, ali i svijetu. Piše na standardu i na čakavici, ima opsežnu bibliografiju i ne posustaje u kulturnim pregnućima. Pamtimo ga kao autora jedinstvene antologije / florilegija Insulae: hrvatska nova lirika iz 1981,  koju je objavio u samizdatu i o vlastitom trošku, s nakanom da prikupi ono što se njegovu estetskom mjerilu u mladom pjesništvu tada činilo najreprezentativnijim. Na taj način utvrdio je „inzularnost“ dvanaestero autora, od kojih su neki, divnim čudom, dospjeli i na selački Zid od poezije. Važno je reći da pored te integrativne ideje Štambuk već tada definira jezik kao „respektabilni nositelj iskustva svijeta, supstrat duhovnosti i kulture“.  Dakle, nedostajao je samo jedan korak i potpora istomišljenika u lokalnoj zajednici da se susreti ostvare.

*******

Smotri je prisustvovao izaslanik Predsjednika Vlade i Ministrice kulture RH Radoslav Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu, koji je  obraćajući se nazočnima iskazao neupitnu potporu konceptu „zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ naglasivši njezinu okupljajuću i stožernu važnost za hrvatski jezik, književnost, kulturu, identitet i politiku. Selca je nazvao malim mjestom za velike ideje.

*******

Od 1991. slijedio je veliki zamah, a kruna je došla ove, tridesete godine postojanja: njegovo dugogodišnje nastojanje da se, kako je majstorski složi, oznakovi i nazva „zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što“, stavi na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine Republike Hrvatske ispunilo se njenim proglašenjem kulturnim dobrom Republike Hrvatske, 29. studenoga 2019, afirmirajući, kako stoji u obrazloženju Ministarstva kulture „jedinstvenost hrvatskog jezika bez obzira na njegovu dijalektalnu i narječnu razvedenost“. Ili kako je to sam Štambuk emotivno poentirao u uvodnom obraćanju: „Rečena formula već se trideset godina vriježi i oživotvoruje na ovoj smotri, dio je svijesti o trojednoj naravi hrvatskoga jezika, integrira ga i snaži s književnošću na svim dionicama, upire u narodnosnu jezičnu budućnost i učvršćuje te oplemenjuje hrvatski identitet.“ 

Pridodajmo tomu i ulomak iz stručnog objašnjenja Komisije za nematerijalnu baštinu pri Ministarstvu kulture, koja je odlučivala o prihvaćanju Štambukova prijedloga: „Nakon višegodišnje prakse očuvanja govora kao nematerijalne kulturne baštine, zbog raznolikosti upisanih govora (različiti kajkavski, čakavski i štokavski) pokazuje se da bi upis jezično ucjelovljujuće Zlatne formule ča-kaj-što, kao sredstva u očuvanju i prenošenju i baštine i identiteta, pokrio sve one govore koji imaju ili mali broj nositelja (ili starije govornike) ili im lokalne zajednice nisu zainteresirane za taj tip kulturne brige o govoru. Tim se govorima takvim upisom daje status prepoznatoga kulturnog dobra jer govori jesu i kulturno dobro i sredstvo u očuvanju mnogih nematerijalnih kulturnih dobara.“

Uvidom u Zid od poezije, gdje se nalaze imena dosadašnjih ovjenčanika (poetae oliveati), vidljiva je pomnja da to zaista budu najistaknutiji zavičajnici, koji pored prevladavajućeg štokavskog, često njeguju i svoje prve, materinje govore, u skladu s Heide­ggerovom tezom po kojoj je „dijalekt jezik majke, ali i majka jezika“. To su od 1991. redom: Zlatan Jakšić, Drago Štambuk, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Tonko Maroević, Ivan Golub, Vlasta Vrandečić Lebarić, Slavko Mihalić, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Mrkonjić, Petar Gudelj, Sonja Manojlović, Tatjana Radovanović, Mate Ganza, Joško Božanić, Mladen Machiedo, Milko Valent, Zoran Kršul, Igor Zidić, Ante Stamać,  Branimir Bošnjak, Ernest Fišer, Veselko Koroman, Delimir Rešicki, Tomislav Domović, Zvonimir Sutlović i Mile Stojić.

************************

Ovogodišnja oliveatkinja Mirna Weber

Mirna Weber

ŽENSKI GLAS

Kolko je hasni od jenoga glasa?

Jeden se glas med drugima čuje,

Kak i glas jenoga ftiča od štrasa,

Gda med ftičjim zborom lasica ruje.

Zaheftaj moj glas, ni me briga kam,

Bu odletel, kam buš ga zarolal.

V rokoko stilu ti se predam,

I pastelnu farbu buš prerolal.

Z latinščinom me obloži, oblepi.

Se mi reči prevajaj, kajkavski-

Jurjov^* glas asketni ni bil slepi.

Kaj mislim, to povem naravski.

Moja vola, moje misli ženske.

Rodni glas čez struge bezvremenske!

* Juraj Habdelić

************************

Zid poezije najistaknutijih pjesnika

Ovogodišnja oliveatkinja Mirna Weber dolazi iz Varaždina. Autorica je pet književnih naslova kajkavske i štokavske poezije. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Njeguje varaždinsku kajkavštinu, s urbanim nagibom, pokazuje rječotvorni smisao i izrazitu muzikalnost te razvija vrlo širok tematski spektar, od refleksivne, ljubavne, pejzažne do spiritualne motivike. Kulturološki odlično potkovana i informirana, u pjesmama nastoji odraziti aporije današnjeg svijeta i vremena, ali i poziciju misaone jedinke, koja se odupire rasapu, melankoliji i zlovolji, nalazeći uporište u prirodi i estetskim doživljajima. Pamtljivost, zvučna dražest, uglazbljivost i recitalna lakoća čine poeziju Mirne Weber popularnom i prihvaćenom od šire publike, ali po ocjeni žirija (Štambuk, Paljetak, Jelušić, Vrandečić Lebarić) također zrelom da ponese pobjednički vijenac. Do sada su se iz kvote kajkavaca za tu čast natjecali: B. Jelušić, I. Golub, E. Fišer, I. Kalinski, I. Kutnjak, B. Brkan, L. Bajuk, M. Gregur i D. Grgurić, predstavljajući publici različitost i bogatstvo kajkavskih govora. To priznanje doživljeno je kao počast cijelom gornjohrvatskom prostoru, i naklon slavnoj garestinskoj tradiciji, od grofice Patačić do današnjih dana.

Pohvala Stojićevoj poeziji

Prošlogodišnji oliveat Mile Stojić, hrvatski pjesnik iz Bosne i Hercegovine, ove je godine dobio počasnu mramornu ploču na Zidu od poezije, s uklesanim stihovima: „Ruža, kad cvate, da zna gdje cvate, ne bi cvala“.  Iza rilkeovski melankolična stiha krije se pjesnik koji je prešao put od tanane lirike i oduševljavanja zavičajnim krajolicima, do pravog viteštva na braniku istine, iskazujući građansku i pjesničku hrabrost dostojnu velikih europskih domotužnika i pacifista.

Kako smo istaknuli u povodu laudacije: „Stojićev ratni opus pisan je gustom, teškom tintom, koja probija hartiju, ostavljajući na pozadini mrlje nalik krvi. Mjestimice zazvoni profetski ton, upućen nevidljivim sukreatorima kaosa, koji povlače konce iz svojih sibaritskih gnijezda i pozicija, ne računajući da ono što se događa susjedu uskoro može preskočiti ogradu njihova dvorišta: „Eksplodiraju kao mine, / Kad sve budu razvaline, / Doboši će udarati, / Samo, dobošar će znati: Zapad bješe moćan, jak“.  (…) Za ljude koji se danas drže ‘zone komfora’ i grčevito žele uspostaviti ‘novu normalnost’, bit će to teške i uznemirujuće pjesme. Premda protočne, gotovo kolokvijalne, od prividno jednostavnih riječi, one govore snagom metafore, koja je u pravoj ruci ubojito pjesničko oruđe. Zaista, treba progutati retke o „mladoj travi iznikloj iz tijela unuka“, ili njegov distih zapisan na groblju Koševo u studenom 1998: „Budućnost je ovdje zakovata / Muslimana, Srba i Hrvata“. Dok  čitamo, začuđuje nas i otrežnjava stav kroničara-zapisivača-istinotražitelja, koji ne dopušta da ga obuzme gnjev ili strast za osvetom. Detalji crnih kronika, sudskih spisa, užasavajućih videosnimaka, ovdje su pretočeni u rečenice-stihove, bez nakane da uznemire, pozovu na odgovornost, osude ili upere prst u osobe i skupine iz paklenih ratnih hordi.

Pjesnik je stao na braniku istine, obnašajući dužnost koju si je sam zadao. Želi upozoriti kako su zaborav i ravnodušnost ona konačna, druga smrt za nestale i preminule, pomiješane sa zemnim prahom.“

Leptiri novih izraza
i umnoženih značenja

Od drage smo se selačke publike i prijatelja pristiglih sa svih strana oprostili riječima: „Palili smo ignis festivus u svim prigodama, ratnim, mirnodopskim, teškim, uživajući u ljepoti različitosti, jer različiti jezični izričaji pružaju različite slike svijeta, kako veli veliki Nazor. Kada razlika ne bi bilo, ne bi bilo ni dijalektalne poezije, a dijalektalna slika svijeta neprevodiva je na književni jezik. Stoga su pjesnici novoga doba, od kojih neke večeras slušate, učinili još jedan magijski preokret, stvarajući unutar postojeće zalihe i etnočahurica leptire novih izraza i umnoženih značenja. Svjedočimo vremenu u kojem dijalekti postaju operativan, gibak, multifunkcionalan pjesnički jezik te mogu izraziti najsloženije ideje i najsuptilnije osjećajne valere. Da je festival Croatia rediviva samo to postigao, i samo tomu služio, iskazali bismo mu s pravom poštovanje. Iz jedne niti svile, koja nastaje upletanjem sedam čahura, postiže se dužina od 2,5 km. Tako se stvara materijal za dragocjenu svilenu tkaninu. Tako nastaju i naše poetske tkanice, iz tri idioma, tri poveznice, u zlatnoj formuli našega, hrvatskoga jezika.

Jedan mladenački san, ponikao davno u glavi i srcu Drage Štambuka, doživljava ovdje ispunjenje i ostvarenje.  Ponosni smo što smo dobili čast i prigodu u tome sudjelovati, potpomognuti vašom ljubavlju i prijemčivošću za pjesničku riječ. U razmjerima pjesničkog multiverzuma, Selca su danas njegov istinski centar. Sursum corda u to ime, veselimo se zajedno, slavimo, ovo je naša večer i naš veliki dan!“

**********

Odlazak velikoga znalca jezika

Po povratku zatekla nas je žalosna vijest o preminuću Tonka Maroevića, pjesnika, prevoditelja, antologičara, profesora, polihistora i također selačkog oliveata (1997). Komentari o njegovoj nenadoknadivosti nisu samo uljudne fraze. Golema je praznina koja nastaje njegovim odlaskom. Ljubav za knjigu i književnost, golema radna energija te neprestano oduševljenje umjetnošću i poučavanjem rijetke su osobine koje se danas sreću u intelektualnim krugovima. Mnogima je dao poticaja, mnoge oslobodio i osokolio u njihovoj umjetničkoj praksi. Znalac jezika, nenadmašni versifikator, ludički nastrojen i estetski besprijekoran, razvio je dojmljiv književni opus, kojim se vinuo među hrvatske velikane duha i pera. Na Zidu od poezije ostaje mu trag i kako rekosmo: Nebo je na dobitku, mi žalimo ljudski  i pozemljarski.

Adio, prijatelju, Velemeštre naš!